Kamenjak je mala osamljena skupina strmih vapnenačkih litica što se dižu iz šume iznad istočne strane Grobničkog polja. U tom slikovitom hrptu, koji se pruža u dužinu od 600 m u dinarskom smjeru, ističu se tri vrha – glavni vrh (V. Kamenjak, 837 m), zapadni (685 m, nije planinarski obrađen) i jugoistočni (Mali Kamenjak, 771 m). Ovaj posljednji je najslikovitiji, a pruža i najljepši vidik.
Ovako piše na stranicama Hvatskog planinarskog saveza. Iako je relativno blizu mora, osjetili smo jako dobro što znači popeti se na veću nadmorsku visinu. Vrijeme nam je uglavnom poslužilo iako je subota 12. travnja bila nestabilna pa baš kad smo bili na vrhu nas je stigao i 10-minutni pljusak.
Put od Škrljeva do Kamenjaka na jednom dijelu uopće nije markiran te bi bez GPS-a dosta lutali, a mi smo uz kraće pauze do Malog Kamenjaka stigli za otprilike 3 sata.
Specifičnost ove rute je da je osjetno teža odnosu na onu sa Stare ceste, jer se savladava dosta velika visinska razlika. Npr. krenete sa Škrljeva prema Kukuljanovu i pomalo se penjete, zatim na strani Gorskog kotara kreće naglo spuštanje u dolinu gdje se nalaze nadvožnjaci autoceste. Zatim sve završava direktnim usponom na Kamenjak.
Malo prije 11h smo krenuli i prelazimo prugu
Ubrzo nailazi i lokomotiva. Koju minutu ranije prošao je i teretni vlak, ali je fotografija zbog oblačnog vremena i njegove brzine loše ispala.
Nastavljamo u smjeru Gorskog kotara. Prolazimo u visini industrijske zone na Kukuljanovu i s druge strane padine ukazuje nam se sljedeći prizor. Odmah uočavamo dva nadvožnjaka sa A6, od kojih nam desni služi kao markacija.
Ulazimo na njihov teritorij, ali ne bune se previše
Radimo kraću pauzu za okrijepu i negdje sat vremena od kako smo ga prvi put ugledali, dolazimo ispod njega, a iznad naših glava prilično je bučilo.
Kao službena potvrda da nas GPS nije iznevjerio evo i markacija.
Po prolasku nadvožnjaka, nastavlja se uspon, treba doći na 771 metar jako naglo, a tek smo bili na malo iznad 300 metara. Blizu 13:30h evo i njega, za relativno malu nadmorsku visinu n kojoj se nalazi pogled je fantastičan, u što ćete se moći uvjeriti koju fotku ispod.
Ispod nas događa se vreva na autocesti, zoomiramo situaciju skoro s vrha
Pogled prema Gorskom kotaru nikako nije obećavajući, već se po boji oblaka dalo naslutiti da će nas stići kiša. Pogled na radar to nam je samo potvrdio, a taman dok smo gledali mobitele, počele su i prve kapi kiše.
Treba se još penjati pa malo ubrzavamo kako nas kiša ne bi zatekla baš na usponu što može biti potencijalno i opasno.
Slika sve kaže, još 10 minuta uspona pred nama, a usput otkrivamo i da nismo jedini koji su oblačnu subotu odlučili provesti u planinama.
Kako se uspinjemo, otvara se pogled.
Čuje se buka motora s Grobnika sa staze, no taman kad smo htjeli otkriti što se to dolje događa, pojačala je kiša i buka sa motodroma više se nije čula.
Oko 13:45 evo nas i na vrhu. Kiša je pojačala, a vjetar je dodatno pojačavao osjet svježine. Unatoč lošoj vidljivosti uspjeli smo još malo fotogafirati i približiti Dražice.
Pred sam povratak naš, vrijeme nam se smilovalo, kiša je prestala, a povremeno se ukazalo i sunce. Sretni zbog viđenoga, negdje kad je počela utakmica Dinamo-Rijeka, počeli smo spuštanje slušajući prijenos utakmice. Već nakon 20-ak minuta se uspostavilo da je planinarenje bilo najljepši dio toga dana.